Od interresorne radne grupe je nerealno očekivati da će učiniti išta što bi već na sljedećim izborima u pitanje moglo dovesti njihovu dominaciju i oduzeti im moć temeljem koje se u javnosti, domaćoj i svjetskoj, predstavljaju legitimnim i apsolutnim tumačima interesa triju bosanskohercegovačkih naroda
Od 2015. godine, u BiH je ponuđeno nekoliko prijedloga za izmjene i dopuni Izbornog zakona koje nisu dobile ni približnu parlamentarnu većinu da bi se implementirale. Žele li se slijediti standardi demokratskih društava, prilikom izmjena, prije ili kasnije, moraju se slijediti određeni principi. U kontekstu ove analize, i bez ambicije da ih se smatra jedinima, apostrofira se posebice njih sedam. Pri tome je važno dodati da redoslijed navođenja principa reforme izbornoga zakonodavstva ne odražava i težinu koju u ukupnosti principa ima svaki od nabrojanih.
Jedan od principa koji u reformi izbornoga zakonodavstva, bez sumnje, ima posebnu težinu je jednako pravo svakog punoljetnog građanina da – bez obzira na svoju etničku i rasnu pripadnost, ideološku, religijsku i inu orijentaciju – može birati ili biti biran na svaku od izbornih funkcija u institucijama vlasti. U odnosu na to pravo, uz sve navedeno, brana ne mogu biti ni bilo koji drugi razlozi – mjesto življenja, teritorijalna pripadnost, administrativna organizacija države i slično. A baš različiti tipovi tih razloga su kočnica ostvarivanju biračkoga prava kao temeljnog ljudskog i građanskog prava mnogih bosanskohercegovačkih građana.
U prilog izrečenom svjedoče presude Evropskoga suda za ljudska prava u više predmeta bosanskohercegovačkih građana protiv njihove vlastite države – u predmetu Sejdić i Finci, u predmetu Pilav, u predmetu Zornić te u predmetu Pudarić. No, u prilog izrečenom svjedoči i dvadesetogodišnje iskustvo – od usvajanja Izbornog zakona 2001. godine do danas – temeljem kojeg su navedeni predmeti i formirani. U javnom prostoru se, istina, eksploatiraju tek neki oblici diskriminacije – da je temeljem Ustava i Izbornog zakona Bošnjaku i Hrvatu iz Republike Srpske, ali i Srbinu iz Federacije BiH uskraćeno pravo da budu birani za člana državnoga predsjedništva, kao i za Dom naroda državnoga parlamenta, te da je isto pravo uskraćeno i pripadnicima nacionalnih manjina, kao i ljudima koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Stvarnost je, nažalost, još ružnija. Iskustvo upozorava da diskriminacija kao pošast, koja ljudsko dostojanstvo u vezi s temeljnim pravima da biraju i da budu birani nije poštedjela ni mikrorazinu društvene organizacije. Da, drugim riječima, i na različite načine, pokazuje zube ljudima i u lokalnim zajednicama svugdje gdje su po etničkoj pripadnosti u manjini.
Jedan od temeljnih principa, koje bi moralo slijediti izborno zakonodavstvo, u društvima poput bosanskohercegovačkoga posebice, je i zaštita kolektivnih prava građana. Istina, svako spominjanje tih prava u bosanskohercegovačkom sociokulturnom prostoru izaziva samo jednu, asocijaciju na etnička prava. To je, međutim, stereotipija i odudara od onoga što logika kolektivnih prava podrazumijeva. Jer, društvo izgrađeno na punini građanskih i ljudskih prava u istoj mjeri kao etnička respektira i sve druge oblike manifestacije kolektivnih prava – konfesionalna, profesijska, rodna, seksualna, ina. Istina je, bosanskohercegovačko društvo je opterećeno sukobima s etničkim prefiksom, i stoga u njemu poštivanje etničkih prava zaslužuje dodatnu pažnju. No, ona ne znači i slijeganje ramenima pred njihovom glorifikacijom u odnosu na sva ostala, pa i u odnosu na pravo čovjeka na normalan život i rad, pravnu i svaku drugu sigurnost, i zadovoljavanje svih ostalih i građanskih i ljudskih prava. A u BiH je tome svakodnevno moguće svjedočiti, ne od jedne nego od etnonacionalističkih filozofija uopće.
U oblikovanju izbornog zakonodavstva, koje bi bilo na tragu standarda razvijenih demokratskih društava, ni na koji način se ne smije ignorirati, kamo li zaboraviti, ni princip odgovornosti i smjenjivosti. Pravni sustav BiH taj princip, krajnje pojednostavljeno, ne poznaje. A to, opet, znači da ga je neophodno učiniti sastavnim dijelom društvenog i političkog života. Naravno, da bi to bilo moguće nužan je, uz sve ostalo, i institut izvanrednih izbora. Jasno, neophodno je detaljnije precizirati i situacije koje taj institut aktiviraju – u slučaju da, primjerice, ne može formirati parlamentarna većina u organima zakonodavne vlasti, u slučaju, potom, da se izgubi parlamentarna većina temeljem koje su formirani organi izvršne vlasti, u slučaju da članovi izabranog tijela – recimo Predsjedništva BiH – ne obavljaju Ustavom i zakonom povjerenu im funkciju i slično.
Brana rješenjima izbornoga zakonodavstva, koja slijede standarde razvijenih demokracija, ne smije biti niti administrativna teritorijalna organizacija. A Bosna i Hercegovina ima baš tu vrstu ograničenja – i ona su problem na različitim razinama. Pogledajmo, uostalom, državnu razinu, a slično je i sa entitetskim. U izboru, primjerice, za Predsjedništvo i Dom naroda državnoga parlamenta svim građanima nije osigurano isto aktivno i pasivno biračko pravo. Da bi, pak, to bilo moguće, neophodne su intervencije u postojeći normativni okvir koje mogu omogućiti da se čitava zemlja tretira kao jedna izborna jedinica. Naravno, jednako aktivno i pasivno biračko pravo moguće je realizirati i drugim modelima, ali ovom prilikom se ne kani detaljnije ulaziti u njihovu elaboraciju. Hoću reći, nije važan model nego njegov rezultat, jednako pasivno i aktivno biračko pravo svih građana koje on omogućuje.
U odnosu na teritorijalnu organizaciju važna je i još jedna načelna intervencija. Bosna i Hercegovina, naime, spada u red malih evropskih država. Po broju stanovnika, primjerice, veliki broj evropskih gradova su ispred naše zemlje – o zemljama kojima oni pripadaju da se i ne govori. No, sve to nije smetnja da one imaju normativna rješenja koja vrijede za cijelu zemlju. Stvarnost BiH je, nažalost, tome potpuno suprotna. Za iste razine njezine organizacije, razine etniteta prije svega, indikativna su potpuno različita izborna rješenja. Stoga ništa logičnije od zaključka da se njih treba uskladiti, dovesti u istu ravan, kakvo god novo rješenje, kao rezultat dogovora aktera u političkom i zakonodavnom životu, bilo dogovoreno. Upitnima djeluju različita izborna rješenja na istim razinama njezine organizacije – na razinama etniteta prije svega. Drugim riječima, ništa logičnije od toga da se izbornim zakonodavstvom takve različitosti, postojeća asimetrična rješenja, eliminiraju i sistem izbora, kakav god bio, unificira – bude takav da građani BiH kod korištenja svoga biračkog prava imaju iste mogućnosti.
Normativni okvir, koji bi regulirao izborni proces, ne bi smio ignorirati ni još jedan dio bosanskohercegovačke stvarnosti. U pitanju je, zapravo, činjenica da je BiH zemlja koja je, ne tako davno, iskusila sve strahote rata koji, osim što joj je nametnut izvana, u mnogim svojim detaljima ima obilježja i građanskog, sukoba u kojemu su se njezini vlastiti državljani međusobno ubijali, progonili i uništavali materijalna i druga dobra onih drugih. Iz te pozicije, dakle, ona je klasičan primjer post-konfliktnog društva u kojemu su i danas, bez obzira na vrijeme koje je prošlo od okončanja rata, vrlo snažni ostaci ideologija koje su je koštale i uništavanja ljudske supstance i materijalnog razaranja. Ustavna i zakonska rješenja u takvom socijalnom ambijentu mogu biti u funkciji ohrabrivanja, ali i u funkciji eliminacije ideologija mržnje i destrukcije. Kako bi se izazvao ovaj drugi učinak, i izborno zakonodavstvo svojim rješenjima bi moralo biti u funkciji obeshrabrivanja i ideologija destrukcije i onih koji takve ideologije promoviraju. Drugim riječima, zakonskim rješenjima bi se na izborne i druge javne funkcije moralo onemogućiti one koji su osuđivani za teška kaznena djela – djela ratnih zločina i širenja etničke i konfesionalne netrpeljivosti devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i nakon okončanja rata.
Na koncu, u funkciji demokratizacije izbora i izbornog procesa vrlo važno je i pitanje depolitizacije izbornog procesa i izborne administracije. U prilog tome, uostalom, svjedoči i bosanskohercegovačko iskustvo u prethodnih četvrt stoljeća – i konstantne optužbe o izbornim krađama, teze da nije važno tko i kako glasa nego tko glasove broji i slično. Sve to sugerira da ishod izbora nije rezultat volje biračkog tijela nego posljedica akcija izborne administracije koja je u funkciji dominantnih etno-nacionalističkih filozofija i narativa. A to, opet, znači da usvajanje evropskih vrijednosti i standarda nije moguće bez depolitizacije izborne administracije. Dakako, potpuno nevažno koji će model depolitizacije konkretno zakonsko rješenje slijediti. Važno je jedino da se eliminira i najmanja mogućnost političke kontrole izborne administracije nad izbornim procesom na svim razinama njezine organizacije – od biračkih odbora i općinskih izbornih komisija do Centralne izborne komisije BiH.
No, važno je istodobno i da takvu, depolitiziranu administraciju prate rješenja koja isključuju i mogućnost zloupotrebe biračkoga prava. U raspravi, kako u institucijama zakonodavne vlasti tako i u javnom prostoru uopće, u godinama iza nas je apostrofirano više takvih rješenja. A sva ona se tiču ugrađivanja u izborni proces suvremenih tehnoloških rješenja, od elektronskih skenera i kamera do čitača otiska prsta ili druge tehničke opreme za koju se procjenjuje da može biti u funkciji regularnosti izbora. Hoće li se usvojiti baš ta ili neka druga tehnička rješenja također je nevažno. Važan je njihov učinak – da onemogućuju izvrtanje volje biračkog tijela i odraze stvarno raspoloženje građana prema ponudama na bosanskohercegovačkom političkom tržištu.
Je li te, eventualno i još neke, principe reforme izbornog zakonodavstva, moguće učiniti dijelom bosanskohercegovačkoga političkog, prije svega izbornog sustava? Na razini apstrakcije, zašto ne? Malo je, međutim, vjerojatno da je to moguće u postojećem stanju stvari – u situaciji, dakle, ako su ekskluzivitet za reformu izbornoga zakonodavstva u skladu s evropskim standardima sebi prisvojile partije i političke ideologije koje su, za sve što je BiH u zadnjih 25 godina i prošla, isključivo i odgovorne. A ako je suditi temeljem strukture Interresorne radne grupe, zadužene baš za reformu izbornoga zakonodavstva, po srijedi je baš to. Jer, od 14 članova te grupe samo njih troje ne pripadaju jednoj od triju dominantnih etnonacionalističkih grupacija. Od takve grupe je, drugim riječima, nerealno očekivati da će učiniti išta što bi već na sljedećim izborima u pitanje moglo dovesti njihovu dominaciju i oduzeti im moć temeljem koje se u javnosti, domaćoj i svjetskoj, predstavljaju legitimnim i apsolutnim tumačima interesa triju bosanskohercegovačkih naroda.
Istinska reforma izbornoga zakonodavstva, drugim riječima, pretpostavlja potpuno drugačiji pristup strukturi tijela koje bi državnom parlamentu ponudilo nacrt zakonskog rješenja kojim se regulira izborni proces. Umjesto postojećeg, koje se sve ove mjesece praktično nije pomjerilo s mrtve točke, a teško je vjerovati da bi se to i inače moglo dogoditi, rezultat bi bio bitno drugačiji ako bi to tijelo bilo također izraz kolektivnog uma bosanskohercegovačkog društva. Ako bi, recimo, u njegovu radu, uz postojeće, participirali stručnjaci i iz svih drugih parlamentarnih partija. I ako bi, uz njih, ravnopravni partneri u reformi izbornoga zakonodavstva bili i Centralna izborna komisija – koja je profesionalno i najkompetentnija u formuliranju evropskih izbornih rješenja – potom, istaknuti predstavnici civilnog društva, ustavni i stručnjaci iz oblasti izbornoga zakonodavstva, možda i još neki. Takav koncept je, hoću reći, puno više izraz kolektive društvene volje nego onaj kojem svjedočimo danas, a on bi, zbog dominacije građanskoga nad etničkim, u sebi posjedovao i puno više potencijala onemogućavanju blokada od onog kojeg posjeduje postojeći.
